Ovu pricu sam pronasla na netu. Rastuzila me je ali i podstakla na razmisljanje.Vasi utisci?


Kako si mogao?

Ako imate psa -
procitajte ovu pricu...

Ako ste imali psa - procitajte ovu
pricu...

Ako zelite imati psa - procitajte ovu
pricu...

Napisao Jim Willis, 2001.

Kad
sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale
te.


Nazivao si me svojim
djetetom i unatoc beskrajnim parima izvakanih cipela i nekoliko
uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.

Kad
god sam bila "zlocesta", prijetio si mi prstom i pitao si
me "Kako si mogla?" - ali onda si odustao od svoje
strogosti i svalio me na leda te ceškao moj trbuh. Moje razaranje
kuce trajalo je nešto duže nego što se ocekivalo, jer si ti bio
strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjecam se noci kad
smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne
snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego
što jest. Išli smo u dugacke šetnje i trcali po parku, vozili se
autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je
"sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkarila
beskrajno dugo na suncu, cekajuci kraj dana i trenutak kad ceš doci
kuci. Polako, poceo si sve više vremena posvecivati svome poslu i
karijeri, a više vremena si provodio tražeci svog ljudskog
partnera. Ja sam strpljivo cekala, tješila te svaki put kada ti je
srce bilo slomljeno i kada si se razocarao, nikada nisam prigovarala
tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kuci
ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj
pasa" - ipak sam je srdacno primila u naš dom, pokušala joj
pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti
bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila
tvoje ushicenje. Bila sam ocarana njihovom roza bojom, njihovim
mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se
ti i ona bojali da cu ih povrijediti, tako da sam vecinu vremena
provodila protjerana u drugoj sobi ili u kucici za pse.


Oh,
kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatocenik
ljubavi".


Kako su
odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje
krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje
oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na
njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i
bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.


Ušuljala
bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a
zajedno bismo išcekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu.
Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz
novcanika i pricao price o meni.


Ovih
zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon cega bi
nastojao promijenili temu. Od "tvog psa" postala sam "samo
pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene.
Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni cete se
preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kucnih ljubimaca.
Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada
sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbudena kad smo krenuli
autom, ali uzbudenje je splasnulo kad smo došli do azila za
žvotinje. Zaudaralo je na pse i macke, na strah i beznade. Ispunio
si sve obrasce i rekao "znam da cete joj pronaci krasan dom".
Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su
šanse za sredovjecnog psa,cak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti
ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim
te nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bila zabrinuta za
njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i
vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što
je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajuci mi
pogledati u oci, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i
povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam
ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospode rekle su
da si vjerojatno mjesecima znao da ceš se preseliti, ali nisi ucinio
ništa da mi pronadeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i
pitale se "Kako je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko
nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno,
hrane nas redovito, ali ja sam vec odavno izgubila apetit. Isprva,
kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrcala naprijed, u
nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan
san... ili sam se nadala da ce netko doci, netko komu je stalo, netko
tko ce me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa
živahnošcu štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili
svaciju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i cekala. cula sam
njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam
duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuce tihe
sobe.
Stavila me na stol,
poceškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno
tuklo u išcekivanju onoga što ce doci, ali obuzeo me i osjecaj
olakšanja. Zatoceniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj
prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za
nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu
raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok
joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam
tebe obicavala tješiti prije nekoliko godina. Strucno je stavila
iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekucinu koja je
kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine
nježne oci i prošaptala "Kako možeš?" Možda zato što
razumije moj pseci govor, rekla mi je "Oprosti". Zagrlila
me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na
bolje mjesto, gdje me nitko nece ignorirati, zlostavljati ili
napustiti i gdje necu biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i
svjetla, toliko razlicito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom
snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?"
nije bilo upuceno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na
tebe cu misliti i cekati te zauvijek.Želim da ti i drugi u tvom
životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.


Poruka
autora:

Ukoliko je "Kako si mogao" izazvala
suze u vašim ocima, kao što ih je i meni izazvala dok sam je pisao,
to je zbog toga jer ona sadržava price milijuna necijih ljubimaca
koji svake godine umiru u americkim i kanadskim azilima za životinje.
Slobodno proslijedite ovaj esej u nekomercijalne svrhe, pod uvjetom
da je naveden autor ovog teksta sa pravima na
umnožavanje.



Molim vas da
tekst iskoristite u svrhu edukacije, na svojim Internet stranicama,
biltenima ili na oglasnoj ploci veterinara ili azila za životinje.
Recite javnosti da je usvajanje ljubimaca važna odluka i to odluka
za citav život, da životinje zaslužuju našu ljubav i brigu, da je
pronalaženje drugog prikladnog doma za vašu životinju vaša
odgovornost te da bilo koje društvo ili pokret za dobrobit životinja
može pružiti dobar savjet i da je svaki život
dragocjen.

Molim vas da i vi sudjelujete

jaooo..... citala sam ovo i prije, i svaki put kad procitam nekako mi se oci napune suza.....
nikada necu nesto ovako uraditi mom psu,kojeg jos uvijek nemam... Ali ne bi imala srca da ga ostavim...

meni su suze krenule dok sam citala,stvarno zalosno...nikada ne bi mogla da ostavim svog ljubimca...

Ovo je prelepa prica, svaki put se rastuzim kada je citam. Mada poznajem ljude koji kada procitaju ovu pricu pitaju: "I sta je tu tuzno?" Ne razumem ljude koji nemaju osecanja prema zivotinjama.

uzas.. odwratan cowek

tako je tuzno!!!!!

krenule su mi suze nenormalno...strasno! uzas cccccc mrzim te ljude!

Jbg tako je....Sta da se radi?
Meni doduse nisu krenule suze,ali zao mi psa

Tuzna prica al jbg,takvi ljudi ne zasluzuju da zive,moj pokojni djed koga se ni ne secam zato sto sam imao 2-3 godine je obesio svog kera stenad podavio sopstvenim rukama,mrzim ga

Uvek placem kad citam ovo...Takvi ljudi ne zasluzuju da zive

POcela sam da placem,... ko me tero da ptvaram ovu temu

jednostavno tužno..rasplakalo me

Tuzna prica.
Ali nazalost, tako je... Dosta zivotinja zavrsi na taj nacin.