od booobamara Čet Nov 20, 2008 2:55 am
ja zaista nikada nisam ni mislila da sa njim imam nesto vise od prijateljstva.. on je za mene tada bio jedini na koga sam mogla da se oslonim.. sto se svega tice.. i bili smo danima i nocima zajedno.. i pricala sam mu sve.. sve je o meni znao.. cijeli moj zivot.. pred njim ja nisam imala nikakve tajne.. jednostavno sam osjetila da je neko kome mogu beskrajno da vjerujem i uzivala sam u samom osjecaju da imam nekoga pored sebe kome mogu da kazem sve...
isto tako je bilo i sa njegove strane.. djelili smi i dobro i zlo.. sto se kaze.. smijali se i plakali zajedno.. i to je tako trajalo danima ... mjesecima................ i onda odjednom.. iz ko zna kog razloga, vjerovatno to sto smo bili toliko bliski, sto smo se tako dobro poznavali.. pocela su da se radjaju osjecanja.. obostrana.. i svakim danom sve vise i vise i svakim danom je ta vatra koja je polako tinjala u nama pocinjala sve jace i jace da gori... toliko sam ga zavoljela da sam u jednom trenutku pomislila da cu poludjeti.. toliko su ta osjecanja bila snazna i jaka da je mene sada strah samo kad se sjetim toga.. evo i sada dok ovo pisem imam osjecaj da bih ovog trena mogla umrijeti..
toliko mi je znacio.. toliko mi znaci i dan danas..
toliko, da bih i zivot svoj dala za njega...
a nikada ga nisam ni dodirnula....